Rambo Amadeus pred gostovanja u BiH: Ja u stvari volim da budem zvijezda, al’ me mrzi da se mlatim po svijetu

Rambo Amadeus, multimedijalni umjetnik i jedan od najautentičnijih regionalnih autora, njegove “Večeri glomazne poezije” donosi bh. publici 12. aprila na sceni sarajevskog Doma mladih, a dan poslije, 13. aprila, u tuzlanskom Bosanskom kulturnom centru.

Atmosfera “Večeri glomazne poezije”, kako kaže Rambo, je najbliža onom što sad zovu Stand up komedija, ali, zapravo, malo je ipak izopačenije od toga. Prije bi se moglo reći da je to Stand up tragikomedija.

– Godinama kuburim po koncertima jer nisam u stanju da naučim napamet moje najduže tekstove, one najglomaznije. Kao da ih je pisao neki dušmanin namjerno, da bi se ja sad mučio da ih naučim i otpjevam. Plus je i problem na svirkama nadglašavati se sa bubnjevima i instrumentima, muzičari se napale, pa krenu svi da sviraju koliko znaju i umiju, padnu u šiz, pa sam onda vrlo brzo počeo da izbjegavam da izvodim te najglomaznije komade, primjećujući da publika ionako ni ne čuje pola toga šta pričam. Definitvno sam odustao jednom, kad sam počeo da izgovaram potpuno bezveze izmišljene riječi koje ne znače ništa, kao neki marsovski jezik, uz dobru muziku, i vidio da publika jednako šizi kao da izgovaram najjače stihove. E tu sam stavio prst na čelo i shvatio da mojoj muzici uglavnom smetaju ti glomazni tekstovi, a da glomaznim tekstovima smeta ta glomazna muzika, a ja ih na silu trpam zajedno, jer volim i da sviram i da recitujem. „Veče glomazne poezije“ je i nastalo baš iz potrebe da mogu publici moje najglomaznije tekstove da predstavim u miru. Volim i da mimo tekstova kažem po koju, što je, takođe, teško izvodljivo na svirkama- pojašnjava Rambo kako je počeo sa originalnim performansom.

Nadalje komparira svoja dva umjetnička izraza, koncerte i večeri glomazne, te otkriva kako publika reaguje na njih.

– Na koncertima ja i moji muzičari se takmičimo ko će bolje i zanimljivije da svira, ložimo se, svirka je prava autoterapija. Na njima se izvode pjesme sa kratkim tekstovima uz mnogo muziciranja, a večeri glomazne, gdje je sve obrnuto, umjesto skandiranja, plesa i masovne histerije donose smijeh publike. E sad, vjerovatno ima i tog smijeha na svirkama, ali ja ga ne čujem, a volim ga čuti, zato i radim ovo. Tu te moje tragikomične epove čitam s debelim naočarima jer mi je dioptrija prilična. Tu i tamo stanem da odmorim, da nešto prokomentarišem, nakašljem se, popijem malo, makar i vode. Klavirista Ivan Aleksijević Pančevac za to vrijeme izbacuje muzičke ilustracije s konca i konopca, kao neka neudata nastavnica muzičkog za dan škole, koja je u zbornici popila s direktorom dva vinjaka, nemam pojma, nekako to sve zajedno djeluje sasvim uvjerljivo, kao da je pravo- dočarava ambijent svoje predstave Rambo.

Prisjetio se i posljednjih gostovanja u Tuzli i Sarajevu.

– Dugo nisam bio u Tuzli, ima sigurno pet godina. Svirao sam u toj istoj sali na Unplugged festivalu, sjećam se da je bilo jako lijepo. Ivan je bio s nama, sjećam se kako se ogledao na uglancanom klaviru. U Sarajevu smo bili prošle godine, međutim u malom, gradskom teatru, pa je samo mali dio zainteresovanih uspio ući unutra- govori umjetnik.

„Veče glomazne poezije“ gostovalo je širom regiona, a nedavno ga je pogledala i čula publika u Minhenu, u Bosanskom kulturnom centru. Performans egzistira već dvije tri godine, a Rambo je najviše nastupao u Zvezdara teatru.

– Tu i najviše ludujem, jer je publika već navikla na mene, a, Boga mi, i ja na nju. Od Evrope nas je do sad vidio samo Minhen, i nastupili smo u Ljubljani, koja je sad službeno Evropa. Ova predstava zapravo tek počinje da se razmahuje, ja sam se nešto dugo nećkao, mrzilo me da mlatim po tim velegradima. Ja u stvari volim da budem zvijezda, al’ me mrzi da se mlatim po svijetu. Dosta mi je ovo malo po našim balkanskim pozorištima, časkom se dođe, znam jezik, sve mi poznato. Po svijetu više nemaš koga što pitat kad ti nešto treba, sve automati postavljeni, pa se ti, majčin sine, dogovori s automatom ako možeš. Ti jedno, a on svoje mlati, jebe mu se da l’ ti kasni avion ili te pritjerala nužda. Ođe, srećom, toga još nema- primjećuje u svom stilu Rambo.

Osvrnuo se i na gledatelje koji dolaze na njegov performans i način na koji komunicira s njima.

– Publika je na brdovitom Balkanu svuda ista, pun im je šešir marifetluka svih vrsta koji se zbivaju oko njih, pa na sličan način i reaguju na moje tekstove. Što je situacija ozbiljnija, smijeh je slađi. Zato se i trudim da budem ozbiljan tokom ove predstave, da sve bude kulturno. Ja ne volim kerefeke, kreveljenje, gegove, ta vrsta humora mi je naporna, mora mnogo da se mlati rukama i nogama. Mene je, recimo, jako teško nasmijati, pa mi je glupo da zasmijavam druge nečim što meni nije smješno. Meni su smješne samo ozbiljne stvari, gledane iz žablje perspektive. Cilj mi je da ljudima svojim tekstovima osvjetlim realnost iz nekog novog, malo drukčijeg, tupljeg ugla. Nekome je to smiješno, a nekome poučno. A nekome i jedno i drugo- govori Rambo te dodaje da mu se najviše dopada kad publika pronalazi humor tamo gdje ga on uopšte nije ni predvidio. To mu je najsmješnije.

S predstavom „nije išao daleko, ima mali kufer, pa gleda da se vrati kući prije nego mu se isprlja sva roba“.

– Zvali su me u Australiju, Kanadu… Šta ja znam, ja mislim da je pametnije da jave ti ljudi kad dolaze na odmor vamo, da onda zakažemo. Jeftinije su ođe ulaznice nego tamo. To bi vala neka turistička agencija mogla da radi – Odmor do rodne grude -Dođeš iz Australije, deset dana kući, i krk, uz kartu rezervisana ulaznica za Ramba tu i tu, tad i tad. Što bi se ja mlatio, kad svi od tamo dođu makar jednom u tri godine vamo, pa nek povežu lijepo i korisno. Obiđu rodbinu i kulturno se uzdignu makar za cenat- zaključuje muzičar.