Od doma za napuštenu djecu do filmskog platna

Dvadesetogodišnja Irina Marković je studentica arhitekture i glumica. Film u kojem glumi, „Posljednja barijera” Jasmina Durakovića, biće prikazan u okviru 23. Sarajevo Film Festivala, a bavi se velikom izbjegličkom krizom u Evropi.

Onim što je do sada postigla dokazuje kako talenat, volja i upornost mogu pobijediti sve životne nevolje i prepreke. Jer, Irina je cijeli život provela u Dječijem domu Bjelave u Sarajevu, gdje i sada živi.

RSE: Iako si na Sarajevo Film Festivalu (SFF) godinama bila volonterka, danas si jedna od glavnih asistentica, a posebno, glumica u filmu koji će biti prikazan 13. avgusta na SFF. Kako je došlo do tog angažmana?

Marković: U meni se velika želja javila da se bavim volonterskim radom za SFF, tako da sam počela od svoje dvanaeste godine. Dobro sam radila a prošle godine sam dobila poziv da budem asistent. Smatram da je to moj veliki uspjeh, inspirativan, s obzirom na to da sam odrasla u Dječijem domu Bjelave, sve sam uradila sama.

RSE: Šta si, kao dvanaestogodišnja djevojčica, radila na SFF? Kako su te prihvatili?

Marković: Da, bilo im je čudno. Ja sam kao mala bila vrlo komunikativna i hiperaktivna, a SFF upravo traži mlade ljude koji će raditi, koji će biti motivisani. Vidjela sam koliko sam svima njima bila simpatična, a već sam znala engleski i njemački jezik, tako da sam mogla i umjesto starijih kolega voditi turiste po gradu.

RSE: Jesi li već tada maštala o nekoj glumačkoj karijeri?

Marković: Jesam, moram priznati. Da se bavim glumom inspirisala me redateljica Aida Begić i direktorica kastinga Timka Grahić. Kad sam imala dvanaest godina, one su se pojavile u domu Bjelave, za kasting. Zapazile su me, ali sam ja tada bila stidljiva. Inspirisale su me da počnem volontirati u teatrima, da tragam za glumom.

RSE: Na svojem FB profilu postavila si pitanje koji su to ljudi koji su rođeni za velike stvari.

Marković: To sam pitanje sama sebi, u nekoj tišini, postavljala. Još ne mogu reći da sam postigla velike stvari, ali svakako težim ka tome. Ovo je sjajan početak, moram biti iskrena i vrlo subjektivna, ali su ispred mene još mnogi planovi. Čovjek mora biti spreman na mnoga odricanja, znati šta ustvari želi, da sve mora sam da postigne, da nema nikoga iza sebe, čak ni svoje roditelje. Meni u početku jeste bilo naporno, ali kad sam uhvatila tempo, sve je postalo lakše.

RSE: Tvoj život nije bio nimalo jednostavan. Nisi odrasla u roditeljskom domu?

Marković: Ja sam odrasla u Dječijem domu Bjelave, gdje su me donijeli sa pet mjeseci. Imam i biološkog brata, dvije godine je mlađi od mene, usvojen je, već je punih osam godina u usvojiteljskoj porodici. Mi smo ostali u kontaktu i zaista sam sretna što je on usvojen, što može lakše da živi. Volim što sam borac, što stvari uzimam u svoje ruke i što ih volim rješavati. Meni je dvadeset godina, punih dvadeset godina živim u domu, najstarija sam štićenica. Studiram na Arhitektonskom fakultetu. Kao nagradu, obezbijedili su mi poseban prostor u Domu. Ovo je moja druga kuća, tu su ljudi koje smatram svojim roditeljima, braćom, sestrama.

RSE: Ipak, i u BiH i na Balkanu, obično se ‘domska djeca’ sažalijevaju. Ti razbijaš te predrasude…

Marković: Biću iskrena. I ja sam imala teških trenutaka i u osnovnoj i u srednjoj školi. Tadašnji drugari imali su predrasude i stereotipe o djeci iz Doma, ali me to sve jačalo, da namjerno dokažem da i djeca iz Doma mogu uspjeti.

RSE: Šta kažu profesori na fakultetu?

Marković: Vidjeli su koliko sam ja drugačija, to su mi par puta rekli. Ja nikada ne volim u početku da kažem da sam odrasla u Domu, tako da su oni postepeno saznali i lijepo mi je bilo što su mi prišli i pitali o nekim stvarima kada je u pitanju moja prošlost, moj život. Drago mi što vide da uspijevam i što imam podršku od njih.

RSE: Film ‘Posljednja barijera’ Jasmina Durakovića i Roberta Hofferera, međunarodni je projekt. Ti glumiš u tom filmu, imaš ‘glavnu sporednu’ ulogu. Kako je do toga došlo?

Marković: Ja sam volontirala i u sarajevskim pozorištima. Jasmina sam upoznala sasvim slučajno, on je pratio mene putem društvenih mreža i pozvao me na kasting. Bili su prisutni i austrijski producent Robert Hofferer i drugi producent iz Londona. Nisam imala nikakvu tremu. Snimanje smo imali u Beogradu i Orašju. Moja uloga je bila ta, glavna sporedna, ja sam bila sirijska izbjeglica, djevojčica Zora. Iz scenarija sam vidjela koliko je Zora slična Irini. Zora, koja je imala tragičnu prošlost, koja ostaje bez glasa, Zora koja gubi sestru. Bez obzira što su dvije različite tragične priče, iste su emocije, isti doživljaj. Svakako je bila prisutna neka empatija. Kada je završilo snimanje, bilo mi je nekako žao da se odreknem te Zore iz Irine.

RSE: Koju poruku donosi film?

Marković: Koliko god da je život težak, koliko god se moramo boriti u životu, opet ne trebamo da odustajemo. Nikada ne znaš koga ćeš sresti. Postoje ljudi koji će ti pomoći. Treba se prepustiti pozitivnim mislima. Premijera će biti na SFF-u, 13.08. u 22h, dvorana Cinema City.

RSE: Što u životu planiraš biti – arhitektica ili glumica?

Marković: Oboje. Nekako sam tip koji smatra da se zaista može sve postići. Nakon premijere imam drugo snimanje, nova humoristična serija, a u oktobru počinjem sa fakultetom. Može se više stvari raditi uz dobru organizaciju i dobar plan.

RSE/Fokus.ba